Kraljevska banska uprava Savske banovine Zagreb, 10.03.1931. godine odobrava osnivanje Kajak kluba Zagreb te se određuje i njegova svrha: "Svrha kluba je promicanje kajak-sporta u kajaku i sličnim čamcima, sklopivim gumenim čamcima, tzv. Faltboot, kanu itd." Klupske boje su žuta i plava. Zastava je trouglasta, gornja polovina je plave, a donja je žute boje. U sredini nalaze se inicijali kluba KKZ u plavoj boji na bijelom okruglom polju. Tim se strogim pravilima određuje izgled klupskog dresa, kao i da članovi (redoviti ili izvršni) moraju biti neporočni, naobraženi i punoljetni, vješti u plivanju te vlasnici ili barem stalni posjednici čamca.
Izvanredni su članovi oni koji nemaju vlastiti čamac, niti u zajedničkom vlasništvu, a bave se aktivno kajakaštvom. Zatim postoje začasni članovi, članovi utemeljitelji i podupirajući članovi. Posebnu skiupinu čine juniori, članovi mlađi od 18 godina, koji se bave kajakaštvom, neporočni su i znaju plivati.
Primanje u klub je bio složen proces. Kandidat je morao dolaziti u klub tri puta tjedno, kao gost jednog od redovitih ili izvršnih članova, nakon čega bi bivao primljen uvjetno na šest mjeseci. Taj se rok mogao i produljiti odlukom Uprave kluba, nakon čega bi dvotrećinskom većinom glasova članova Upravnog odbora mogao biti primljen ili odbijen bez obrazloženja i s pravom žalbe na godišnjoj skupštini gdje su se regulirala prava i dužnosti članova, određivale kazne, prestanak članstva, isključenje iz kluba itd.
Prvoizabrani je predsjednik dr. Leo Gollob, od Gradske uprave ishodio zemljište nizvodno od mosta na Savi za novoosnovani Kajak klub Zagreb. Budući da je spremište bilo uvjet okupljanju svih kajakaša - kojih je tada bilo više izvan organizacije nego u članstvu novoosnovanoga kluba - gradnji se odmah prionulo. Ono je sagrađeno 1932., no sjednice i sastanci uprave KK Zagreb uobičajeno su se održavale u Varoškoj pivnici u Gajevoj ulici.
Kajak klub Zagreb se organizira gradnjom spremišta, svoga doma, te donosi niz pravilnika i odluka, poput Kućnoga reda ili Pravilnika o upotrebi klupskih i privatnih čamaca, po kojemu je član bez čamca morao imati pismenu dozvolu da može upotrebljavati tuđi čamac itd.
Dobro organiziran je klub privukao dosta kajakaša, većinom turistički, a manje natjecateljski orijentiranih. KK Zagreb je 20. 9. 1931. organizirao prvo prvenstvo grada Zagreba. Natjecanje se održalo u kategorijama muški F-1 i F-2 te žene F-1 i F-2. Muški su vozili od Brežica do Zagreba, a žene kraću dionicu, od Podsuseda do Zagreba.
Kajak klub Zagreb svojom upornošću i marljivošću uspijeva održati korak s ostalim sportovima u Zagrebu. Na žalost, još nema kajakaškog saveza jer je jedini kajakaški klub i ne može se uklopiti u Savez sportskih saveza sa sjedištem u Zagrebu.
Budući da je Uprava KK Zagreb željela dostići svjetsku razinu, upornošću je dr. Lea Golloba i dr. Ante Pandakovića 30. 10. 1932. klub na kongresu IRK-a u Beču primljen za člana Međunarodne kajakaške organizacije (IRK, kasnije preimenovan u ICF). Budući da samo nacionalni savezi, no ne i pojedinačni klubovi, mogu biti članovi IRK-a, članstvu je postavljen uvjet: u idućih sedam godina morao se organizirati i formirati nacionalni kajakaški savez.
Sredinom 30-ih godina 20. stoljeća u KK Zagreb je bilo već oko 120 kajaka. KK Zagreb održava stalnu vezu s kajakaškim organizacijama u Grazu, sa savezima u tadašnjoj Čehoslovačkoj i Francuskoj te s predsjednikom IRK-a, dr. Eckertom (koji 1939. posjećuje KK Zagreb), i mnogim drugim europskim klubovima.
U noći između 30. i 31. ožujka 1933. klub je zadesila katastrofa: u požaru je izgorjelo spremište, koje je u tome trenutku bilo pripremljeno za nadogradnju. Dobro je osigurano, dobiva se odšteta te se gradi novi dom po planovima arhitekta, člana kluba, inženjera Otmara Kaneta, ali sada kao pravi društveni dom sa spremištem, prostorijama za sastanke, uredima, kabinama, tuševima i ostalim sanitarnim uređajima. Dom je bio dovršen već za iduću sezonu, ali uz veliko zaduženje u gradskoj štedionici. Taj dom u nešto promijenjenome stanju i dograđen postoji i danas.
Osnivanjem Nezavisne države Hrvatske 1941. kajakaštvo polagano nestaje. NDH zabranjuje nastup na natjecanjima u državama koje nisu priznale NDH, no i takvih nastupa je bilo malo. Zagrebački su kajakaši u to vrijeme više igrali odbojku na terenu KK Zagreb nego što su veslali, jer je jedini izlet mogao biti uzvodno Savom do Podsuseda i nazad.
Nakon II. svjetskoga rata dolazi do reorganizacije klubova i društava. Novoosnovane sindikalne organizacije u Zagrebu preuzimaju društva i klubove, a kriteriji su za njihovo preuzimanje bili objekti. Sindikat zdravstvenih i kulturnih radnika preuzima tri kluba, odnosno objekta: Akademski teniski klub s objektima na Šalati (tenis igrališta koja se zimi pretvaraju u klizališta, mali bazen i društvene prostorije), zatim SKI klub Zagreb s društvenim prostorijama u gradu i Kajak klub Zagreb s društvenim domom na Savi. Naziv je te organizacije bio "Slavija", a predsjednik Centralnog upravnog odbora bio je liječnik, dr. Kesić. Već je 1947. "Slavija" reorganizirana jer je Fiskulturno društvo "Metalac" željelo osnovati veslačku sekciju "Rade Končar", pa Sindikat zdravstvenih i kulturnih radnika prepušta dom "Slavija" (bivši KK Zagreb) Sindikatu metalskih radnika. U dom primaju članove veslače, većinom inženjere iz tvornice "Rade Končar". Budući da dugo nisu imali čamce, na kraju su se rasformirali.
Kajak sekcija "Metalca" iz Zagreba osniva Pomorsko-brodarsko društvo "Vir" (veslačke sekcije više nema), koja kasnije mijenja ime u Kajak klub "Vir". Članovi kajak sekcije Marathona, koji su ušli u sastav Omladinskog fiskulturnog društva Mladost, napuštaju svoje nefunkcionalno spremište čamaca te prelaze u jedini dom kajakaša na Savi, dom bivšeg KK Zagreba. Tako je u Zagrebu stvorena čvrsta kajakaška jezgra u KK "Vir" (današnji KKK Zagreb).
U stara vremena zagrebačkoga kajakaštva njegovalo se kajakaštvo na mirnim i na divljim vodama. Doduše, tada još nije bilo uske specijalizacije, pa se veliki dio natjecatelja bavio objema granama kajakaškog sporta, što je danas nezamislivo. Posade sa Save imale su dosta uspjeha i na divljim i na mirnim vodama, ali su svima nekako bili draži riječni brzaci. Divljevodaška tradicija sačuvala je popularnost do današnjih dana.
Početkom šezdesetih godina drvena je zgrada bila u vrlo lošem stanju. Dotrajale su grede uzrokovale i nesreću: pod grupom se kajakaša srušila terasa na drugom katu. Težih posljedica nije bilo samo zahvaljujući velikoj sreći.
Tadašnja se klupska Uprava za pomoć obraća gradskoj skupštini. Oni pomoć uvjetuju pristupanjem njihovome Sportskom društvu "Slavija", koje ima još nekoliko sekcija (nogomet, stolni tenis, kuglanje, šah).
Klub pod novim imenom djeluje sljedeća tri desetljeća. Izgradnjom su se Savskoga nasipa nakon katastrofalne poplave 1964. stekli uvjeti za korištenje prizemlja doma (do tada je građevina bila sojenica ispod koje je tekla voda za svakog razlijevanja Save). U prizemlju je počeo s radom restoran, čijim je iznajmljivanjem trebalo održavati dom. Krajem šezdesetih su se godina ugasile sve sekcije osim kajaka i kuglanja.
Upravu su sportskoga društva, okupljenu u kuglačkom klubu, činile moćne političke figure tadašnjega sistema. Oni postavljaju ugostitelje, određuju najamninu i vrše njezinu raspodjelu. Inzistiranje kajakaške Uprave da se sredstva koriste samo za održavanje objekta ne nailaze na odjek. Za ljetne oluje 1969. ruši se jablan koji uništava klupsku terasu i most od kluba do nasipa te oštećuje hangar.
Kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih se pod predsjedavanjem Željka Kuševića i Branka Milinkovića klupske prostorije obnavljaju sredstvima Saveza organizacija fizičke kulture grada Zagreba i prihodima od tombole u restoranu. Tom prilikom su izgrađeni i radionica, teretana, sanitarni čvor, garaža i svlačionice. Projekt i izvođenje radova je povjereno našemu članu, Krešimiru Leljaku. Tijekom predsjedanja Dražena Veselka temeljito se renoviraju i drugi dijelovi klupskih prostorija.
U to doba konačno dolazi i do raspada Sportskog društva "Slavija", čemu su kajakaši, zbog osjećaja da ih se potkrada u vlastitoj kući, uvijek težili. Kuglaši sudski pokušavaju dobiti prizemlje kluba u svoje vlasništvo. Uz pomoć klupskoga odvjetnika Ivana Kerna parnicu dobivaju kajakaši.
Ime Kajak kanu klub "Slavija" klub je nosio sve do 20. 10. 1993., kada mu je vraćeno ime Zagreb. Od tada mu je naziv Kajak kanu klub Zagreb.